beats by dre cheap

INTERKULTURALNO SELO ZVANO SARAJEVO

Po nekom blogerskom bontonu ja bih trebao da napišem uvodni post, ali neću. Ovaj blog će poslužit meni kao privatni dnevnik u koji ću zapisivati anegdote. Sve što pišem, pišem iz dubine duše. Evo kako stvari izgledaju.

I DIO

Konačno sam odlučio da odem van svog komfortnog, malog, zaostalog mjesta i okrenem se ka nekom velikom gradu. Sarajevo. Čujete naziv tog grada i pomislite - srce Bosne i Hercegovine. Zelena trava prekrivena smognom rosom, svježa jutra, ptice na horizontu koje lete u beskraj. Pomislite na to kako je divno biti u velikom gradu jer ste koliko-toliko anonimni. Nije u potpunosti tačno, ali u izvjesnoj mjeri istinito. Obavio sam sve što sam trebao i sad čekam da mi obaveze počnu, a neke još predstoje. Prije toga otišao sam na more. More. Kako je divno biti tačka u beskonačnosti. Osjećaj kad val zajedno sa 50 milijardi molekula udari o vas. Ogromna brojka, a beznačajna. Divan je osjećaj bivanja. Divan je osjećaj biti živ. Divan je osjećaj i prividne pripadnosti nekome. Ljubav je jedna još nepojmljiva stvar. Jako je teško pojasniti šta je ljubav. Pišem impulsno, pa je teško držati se određene hronologije. Impulsivno i živim kad bolje razmislim. Mislim da to trebam parcijalno i postepeno promijeniti. Nekad to interferira s mojim 'ja'. Moje ja. Ko bi rekao da ću ja to jednom napisati. Moje JA. To je jedna jako varijabilna vrijednost. Moje JA. Zvuči nekako i samouvjereno. Jesam li ja samouvjeren? Previše? Možda i nikako. Ali me lako neko tako može percipirati. Bože, jesam li ga kompleksan. Ljubav, tu smo stali. Huh, osjećaj koji je poprilično kompleksan, često neuzvraćen, često neshvaćen. Pogotovo ako je između dvije osobe istog spola. Bosna i Hercegovina. Srce Evrope, al' ga Evropa ima pokvareno srce. Šta smo li skrivili jedni drugima. Mržnja općeprihvatljiva između različitih nacija i religija, ali ljubav između dva čovjeka istog spola - opće neprihvatljiva. Logika - zakazala. Dakle, ja zapeo kod te ljubavi, pa nikako maknuti. Nisam je nikad osjećao u romantičnom smislu. To je to. Možda i jesam ali se bojim sam to sebi priznati jer se bojim da će me neki drugi val, od 100 milijardi molekula udariti. Taj val nije od vode. To je val bijesi. Osjećaj kada ti se sve i jedna vena na čelu vidi, kad ti oči postanu suzne, kad ti srce počne kucati 100 u minuti, kad počneš vrištati i sam sebe ubjeđivati da ne valjaš. Kad staneš u ogledalo i kad vidiš da ne ličiš na sebe. Izgubio si sve. Ali ljubav, ljubav je slična. Dodiri. Dodiri koji te dovode do visokog pulsa, do trnaca i do dizanja dlaka na koži.Osjećaj kad čuješ kako neko diše pored tvog uha, kad upratiš ritam te osobe. Čuješ ootkucaje srca, brojiš. Osjetiš tuđu energiju, to je nešto posebno. Zjenice ti se rašire od adrenalina i od endorfina, reklo bi se midrijaza. Osjetiš neki pozitivan val, kao vatromet u noći koji vidiš kako ide, polako i samo čekaš momenat kad ćeš vidjeti vatromet u nebu, sam ide, ponosno. Ide, ide, ide i bum. Nijanse boja se prostiru u beskonačnost, kao da gledam kroz kaleidoskop. I raspada se. I opet, i opet i opet tako. Ali ubrzo shvatimo da nema više vatrometa, barem ne na nekoliko. I onda smo sami, nebo bez vatrometa je samo nebo s običnim zvijezdama. Nedostižne, obične, dosadne. Hladnoća obuzme srce. Tako i ljubav, doživimo je i onda se raspadne, nestane nam vatrometa i čekamo sljedeći. Problem je što treba neko da dođe i lansira taj vatromet, te boje, te endorfine, te nijanse koje se prepliću i takmiče koja će biti ljepša. Šteta, šteta jer je prolazna. Šteta jer ne možeš pritisnuti nekog toliko jako da ne ispadne, šteta što ne možemo da trčimo zajedno, ruku pod ruku prema vječnom zalasku Sunca, bosi, po pijesku. Vrijeme je za promijene, zvučim kao plakat pred izbore, ali ja sam sebi sam svoj političar.

Dnevnik psihopate
http://dnevnik-psihopate.blogger.ba
14/07/2015 20:53