17.07.2015.

STRAH I ČAR PUŠTANJA

I DIO: STRAH

Strah. Već se evo razmišljam 5 minuta kako da započnem pisati o osjećaju koji nikome nije sasvim jasan. Strah i neznanje su dva brata, doduše jedan pokupio bolje a drugi lošije gene. Osjećamo često da nećemo uspjeti u nečemu što smo naumili uraditi, osjećamo nemoć, razočarenje i degradaciju vlastitog sebe. Tmina koja se nalazi u ovom osjećaju je neizmjerljiva. Naučnici kažu da za strah općenito nema objašnjenja. Zašto se neko plaši određenog objekta, dok neko drugi ne - čisto je stvar psihe. Recimo ja se plašim neuspjeha, starosti, smrti, ljubavi, poniženja i odbacivanja. Zašto? Kad s nekim ko vam je drag idete kroz kišu, bosi i hladni, osjećate se sretno i veselo, trčite i uživate u momentu, ali dok ste sami i to isto radite, osjećate se jadno. Vrijeme stane, kapljice vode prestanu da vam udaraju o kožu, zrak koji udišete postane teži. Sami ste. Nemate da dijelite s kim energiju i prirodni metabolizam kruženja energije u duhovnom smislu je stao. Napuštanje i odbacivanje jedni su od osjećaja koji proizilaze iz straha, osjećaji kojih se bojim, osjećaji koji režu kao žilet na mokroj koži. Otvore rane i krvarite, momentalno usporite. Reče mi psiholog jednom, ljudima treba vremena za sebe, privatnosti. Razumijem. I meni treba, samo, jesam li uklet pa da tražim kontakt s osobama kad su uvijek zauzete. Dao bih sve, pa i posljednji atom kisika, posljednju molekulu vode, posljedni atom željeza u krvi da bih osobu koju volim spasio. Nikad da se završi ova tragikomedija od mog života. Stani, zatvori oči, udahni duboko, prisjeti se najljepših trenutaka, izdahni. Udahni, otvori oči, potrči i skoči. Nećeš pasti, poletjet ćeš. Poletjet ćeš kao balon napunjen helijem. Drže te ovozemaljski konci, čvrsto za dno, bojiš se šta ko misli o tebi, bojiš se pogleda, prstiju i podsmijeha. Kako da ih se bojiš kad prestaneš da brineš? Kad poletiš i kad izađu iz tvog vidnog polja? Kad vidiš svjetlace, ptice i zvijezde, kad vidiš auroru i kad osjetiš beskrajnu slobodu. Strah nije ništa drugo nego strah o samom sebi. Oslobodi se.

II DIO: ČAR PUŠTANJA

Ideš li sa mnom? Idemo li do zvijezda zajedno ili ne? Idemo li punom parom prema svijetu koji mi samo znamo? Idemo li zatrkom? Idemo li s najljepšim sjećanjima. Idemo li sad? Idemo li? Hoćemo li presjeći ovozemaljske konce koji nas drže? Hoćemo li? Je li, hoćemo li? Pitam te? Hoćemo li prestati gledati okolo, hoćemo li prestati brinuti, hoćemo li prestati udarati glavom o zid? Hoćemo li prestati plakati? Hoćemo li prestati? Hoćemo li? Pitam te, hoćemo li? Zovem te na putovanje u jednom smijeru? Sami, bez prtljaga, bez boli, sami. Zamisli da možemo letjeti! Zamisli to. Uzmemo se za ruke, potrčimo s litice na kojoj se samo može vidjeti more kako mirno stanuje i ptice kako se sele. Sunce zalazi. Potrčimo i pustimo se, a krila, ona zamahnu i gore smo. Sami, letimo, letimo, letimo. Krila bez goriva, bez roka trajanja, bez granica. Pitam te, hoćemo li? Hoćemo li - letjeti, uživati, voljeti, slaviti, pustiti sve i ne okrenuti se? Pitam te, hoćemo li?