22.12.2015.

HOĆU LIJEK KOJI NE POSTOJI

Svi imamo neke mane, nesavršenosti koje nas čine onim što jesmo. Uvijek su govorili da nas te nesavršenosti čine savršenim. E pa, mene čine jebeno bolesnim. Moje mane su same bolesti. Pored moje duboke mentalne boli i poremećenosti, ja imam prave bolesti. Psiholog mi reče mješano anksiozno-depresivni poremećaj. Prvo se mislim dobro je, nisam udaren u mozak, a onda se kontam pa hej, ovo je blizu. Nedavno mi se desila ta situacija, upoznam momka, koji živi par kilometara daleko od mene, budimo precizniji, 10 kilometara. Sve super, izađemo mi jednu noć, bude nam baš lijepo, popijemo kafu, ispričamo se, prošetamo, kao neka gay-bajka. Dakle sutradan ide on za Njemačku jer navodno planira tamo nastaviti školovanja. Evo već mjesec dana, 2 sedmice, 1 dan, 4 sata, 10 minuta otkako smo se upoznali. Samo jedan dan/noć izišli u grad, i sad ništa. Pišemo pišemo pišemo a to me ubi u mozak. Dakle da stvar bude zanimljivija on piše sa svojim gay-prijateljima kako izlazi sa mnom i šalje im moje slike. To mi je van pameti jer su to ljudi u mojoj neposrednoj blizini, a drugo šta koji vrag ima da se moje slike šalju po chatovima kojekakvim. U ime Boga. Nadalje, toliko me naljutio s tom zadnjom objavnom da nisam htio više da mu odgovorim na poruke. Napisao mi je, citiram 'Allo' na šta sam 'bacio seen' i nije se vdio javio. Tome ima 2 dana sad. Planiram ga ( ako se uopće javi ) do daljnjeg ignorisati. Mada sumnjam da će se on nešto pretjerano javljati ali eto, čisto malo da i ja igram neke dječije igre. Usput, inače ovo nije moj konvencionalni tip objave ali moram se nekom izjadati. Moj život je jako zanimljiv, što se nadam da će i vama doći do očiju, jer stvarno je život koji vodim skroz dinamičan a ujedino i statičan. Inače, jesam li jedini kojem se desi da kad nekog upoznam bilo da je kao prijatelja ili nešto drugo, odmah počnem da planiram u glavi unaprijed gdje ću s tom osobom ići, kako će se sve odvijati itd. Mislim da sam previše opsesivan. Ne znam, odoh spavati, sutra ujutro imam posla za obavit. Budite mi pozdravljeni.

05.08.2015.

SNIJEG U AUGUSTU

I DIO: ODLAZAK

Sve me to udarilo kao snijeg u augustu. Neočekivano. Hladno i vruće u isto vrijeme. Danas jesi sutra nisi. Kako li mi uopće funkcioniramo? Pitam se često jesam li ja jedina osoba na svijetu 'who cares' i koja je normalna, ili sam ja psihopata. Ako ovo posmatramo realno, prije da sam ja psihopata nego što je svijet otišao u kurac sveti. Da, sveti. Sveti kurac. Mislim da ću za neko vrijeme prestati razmišljati o svemu ovome, mislim da ću otići u neki drugi svijet. Ne, ne mislim na ahiret ( u koji svakako ne vjerujem več odavno ). Odoh u svijet stvaranja, preoblikovanja, svijet fotografije i muzike. Svijet trenutnog i budućeg, ne prošlog. Žao mi je što dajem dosta svoje energije u neke osobe. Shvatio sam upravo, ma koliko moja izjava sad bude zvučala narcistično, ja sam zapravo jedna divna osoba koja jednostavno brine puno o drugima, koja ovisi o drugima, koja se osjeća usamljeno često, koja je fizički privlačna, koja je zapravo super senzibilna i puknuta pomalo. Hvalite me usta moja, hvalite me. Jedva čekam da se nešto zanimljivo desi. Nedostaju mi ljetni momenti s mojom prijateljicom. Uvijek napravimo neko sranje, i na kraju jedva izvučemo živu glavu i općenito nam bude cool što bi se reklo. Odoh, u svijetn ničega. Budite mi pozdravljeni svi. Ne budite ja nikada, teško je.
17.07.2015.

STRAH I ČAR PUŠTANJA

I DIO: STRAH

Strah. Već se evo razmišljam 5 minuta kako da započnem pisati o osjećaju koji nikome nije sasvim jasan. Strah i neznanje su dva brata, doduše jedan pokupio bolje a drugi lošije gene. Osjećamo često da nećemo uspjeti u nečemu što smo naumili uraditi, osjećamo nemoć, razočarenje i degradaciju vlastitog sebe. Tmina koja se nalazi u ovom osjećaju je neizmjerljiva. Naučnici kažu da za strah općenito nema objašnjenja. Zašto se neko plaši određenog objekta, dok neko drugi ne - čisto je stvar psihe. Recimo ja se plašim neuspjeha, starosti, smrti, ljubavi, poniženja i odbacivanja. Zašto? Kad s nekim ko vam je drag idete kroz kišu, bosi i hladni, osjećate se sretno i veselo, trčite i uživate u momentu, ali dok ste sami i to isto radite, osjećate se jadno. Vrijeme stane, kapljice vode prestanu da vam udaraju o kožu, zrak koji udišete postane teži. Sami ste. Nemate da dijelite s kim energiju i prirodni metabolizam kruženja energije u duhovnom smislu je stao. Napuštanje i odbacivanje jedni su od osjećaja koji proizilaze iz straha, osjećaji kojih se bojim, osjećaji koji režu kao žilet na mokroj koži. Otvore rane i krvarite, momentalno usporite. Reče mi psiholog jednom, ljudima treba vremena za sebe, privatnosti. Razumijem. I meni treba, samo, jesam li uklet pa da tražim kontakt s osobama kad su uvijek zauzete. Dao bih sve, pa i posljednji atom kisika, posljednju molekulu vode, posljedni atom željeza u krvi da bih osobu koju volim spasio. Nikad da se završi ova tragikomedija od mog života. Stani, zatvori oči, udahni duboko, prisjeti se najljepših trenutaka, izdahni. Udahni, otvori oči, potrči i skoči. Nećeš pasti, poletjet ćeš. Poletjet ćeš kao balon napunjen helijem. Drže te ovozemaljski konci, čvrsto za dno, bojiš se šta ko misli o tebi, bojiš se pogleda, prstiju i podsmijeha. Kako da ih se bojiš kad prestaneš da brineš? Kad poletiš i kad izađu iz tvog vidnog polja? Kad vidiš svjetlace, ptice i zvijezde, kad vidiš auroru i kad osjetiš beskrajnu slobodu. Strah nije ništa drugo nego strah o samom sebi. Oslobodi se.

II DIO: ČAR PUŠTANJA

Ideš li sa mnom? Idemo li do zvijezda zajedno ili ne? Idemo li punom parom prema svijetu koji mi samo znamo? Idemo li zatrkom? Idemo li s najljepšim sjećanjima. Idemo li sad? Idemo li? Hoćemo li presjeći ovozemaljske konce koji nas drže? Hoćemo li? Je li, hoćemo li? Pitam te? Hoćemo li prestati gledati okolo, hoćemo li prestati brinuti, hoćemo li prestati udarati glavom o zid? Hoćemo li prestati plakati? Hoćemo li prestati? Hoćemo li? Pitam te, hoćemo li? Zovem te na putovanje u jednom smijeru? Sami, bez prtljaga, bez boli, sami. Zamisli da možemo letjeti! Zamisli to. Uzmemo se za ruke, potrčimo s litice na kojoj se samo može vidjeti more kako mirno stanuje i ptice kako se sele. Sunce zalazi. Potrčimo i pustimo se, a krila, ona zamahnu i gore smo. Sami, letimo, letimo, letimo. Krila bez goriva, bez roka trajanja, bez granica. Pitam te, hoćemo li? Hoćemo li - letjeti, uživati, voljeti, slaviti, pustiti sve i ne okrenuti se? Pitam te, hoćemo li?
14.07.2015.

INTERKULTURALNO SELO ZVANO SARAJEVO

Po nekom blogerskom bontonu ja bih trebao da napišem uvodni post, ali neću. Ovaj blog će poslužit meni kao privatni dnevnik u koji ću zapisivati anegdote. Sve što pišem, pišem iz dubine duše. Evo kako stvari izgledaju.

I DIO

Konačno sam odlučio da odem van svog komfortnog, malog, zaostalog mjesta i okrenem se ka nekom velikom gradu. Sarajevo. Čujete naziv tog grada i pomislite - srce Bosne i Hercegovine. Zelena trava prekrivena smognom rosom, svježa jutra, ptice na horizontu koje lete u beskraj. Pomislite na to kako je divno biti u velikom gradu jer ste koliko-toliko anonimni. Nije u potpunosti tačno, ali u izvjesnoj mjeri istinito. Obavio sam sve što sam trebao i sad čekam da mi obaveze počnu, a neke još predstoje. Prije toga otišao sam na more. More. Kako je divno biti tačka u beskonačnosti. Osjećaj kad val zajedno sa 50 milijardi molekula udari o vas. Ogromna brojka, a beznačajna. Divan je osjećaj bivanja. Divan je osjećaj biti živ. Divan je osjećaj i prividne pripadnosti nekome. Ljubav je jedna još nepojmljiva stvar. Jako je teško pojasniti šta je ljubav. Pišem impulsno, pa je teško držati se određene hronologije. Impulsivno i živim kad bolje razmislim. Mislim da to trebam parcijalno i postepeno promijeniti. Nekad to interferira s mojim 'ja'. Moje ja. Ko bi rekao da ću ja to jednom napisati. Moje JA. To je jedna jako varijabilna vrijednost. Moje JA. Zvuči nekako i samouvjereno. Jesam li ja samouvjeren? Previše? Možda i nikako. Ali me lako neko tako može percipirati. Bože, jesam li ga kompleksan. Ljubav, tu smo stali. Huh, osjećaj koji je poprilično kompleksan, često neuzvraćen, često neshvaćen. Pogotovo ako je između dvije osobe istog spola. Bosna i Hercegovina. Srce Evrope, al' ga Evropa ima pokvareno srce. Šta smo li skrivili jedni drugima. Mržnja općeprihvatljiva između različitih nacija i religija, ali ljubav između dva čovjeka istog spola - opće neprihvatljiva. Logika - zakazala. Dakle, ja zapeo kod te ljubavi, pa nikako maknuti. Nisam je nikad osjećao u romantičnom smislu. To je to. Možda i jesam ali se bojim sam to sebi priznati jer se bojim da će me neki drugi val, od 100 milijardi molekula udariti. Taj val nije od vode. To je val bijesi. Osjećaj kada ti se sve i jedna vena na čelu vidi, kad ti oči postanu suzne, kad ti srce počne kucati 100 u minuti, kad počneš vrištati i sam sebe ubjeđivati da ne valjaš. Kad staneš u ogledalo i kad vidiš da ne ličiš na sebe. Izgubio si sve. Ali ljubav, ljubav je slična. Dodiri. Dodiri koji te dovode do visokog pulsa, do trnaca i do dizanja dlaka na koži.Osjećaj kad čuješ kako neko diše pored tvog uha, kad upratiš ritam te osobe. Čuješ ootkucaje srca, brojiš. Osjetiš tuđu energiju, to je nešto posebno. Zjenice ti se rašire od adrenalina i od endorfina, reklo bi se midrijaza. Osjetiš neki pozitivan val, kao vatromet u noći koji vidiš kako ide, polako i samo čekaš momenat kad ćeš vidjeti vatromet u nebu, sam ide, ponosno. Ide, ide, ide i bum. Nijanse boja se prostiru u beskonačnost, kao da gledam kroz kaleidoskop. I raspada se. I opet, i opet i opet tako. Ali ubrzo shvatimo da nema više vatrometa, barem ne na nekoliko. I onda smo sami, nebo bez vatrometa je samo nebo s običnim zvijezdama. Nedostižne, obične, dosadne. Hladnoća obuzme srce. Tako i ljubav, doživimo je i onda se raspadne, nestane nam vatrometa i čekamo sljedeći. Problem je što treba neko da dođe i lansira taj vatromet, te boje, te endorfine, te nijanse koje se prepliću i takmiče koja će biti ljepša. Šteta, šteta jer je prolazna. Šteta jer ne možeš pritisnuti nekog toliko jako da ne ispadne, šteta što ne možemo da trčimo zajedno, ruku pod ruku prema vječnom zalasku Sunca, bosi, po pijesku. Vrijeme je za promijene, zvučim kao plakat pred izbore, ali ja sam sebi sam svoj političar.